[ONO KAD SU SVI JEDNAKO KRIVI] Po već uobičajenom, nepisanom pravilu, medijsko izjednačavanje krivice krene vam brojanjem spornih situacija. To vam je isto kao u politici kad kažu “svi su jednako krivi” ili u običnom životu izjednačite staricu koja krivo prelazi preko pješačkoga i Horvatinčića u gliseru. 

1. Spornu situaciju gdje Letica igra ili ne igra rukom van kaznenog prostora dok su mu noge na liniji kaznenog prostora ljudi i nakon snimke gledaju dvostruko. Što znači, da je jako teško sucu odlučiti, posebno jer je tijelo na crti 16 metara. 

2.Zaleđe kod drugog gola Hajduka, isto tako, je ili nije u nekoliko centimetara iako je naputak da u tom slučaju napadač ima prednost, i ako se nalazi nekoliko centimetara u zaleđu. Što je Dinamo u prethodnim utakmicama itekako dobivao kao prednost. Ono što je sporno u toj situaciji je pozicija suca koji ne može vidjeti niti približno zaleđe, dapače, iz pozicije suca to nije zaleđe 100%, ali po nepisanom pravilu to se Hajduku diže.

3. Lakat u glavu Ohandze i prekršaj nad Caktašem koji se ne sviraju. To govori o namjeri. To govori o teškoj promjeni kriterija. I nije čudo da od tada Dinamo dominira jer nije lako igrati i razmišljati o tome kako ćeš igrati kod takvog kriterija. O tome nitko ne priča.

4. Penal Lopeza. To je kriminal. Ali doslovno kriminal gdje ti sudac krade pobjedu iz očiju.

5. Crveni karton nad Ohandzom. Crvenog kartona nema kad je još neki obrambeni igrač u liniji. Jasno je vidljivo da linije tu nema.

6. Formitchow kod “drugog” penala ima ruke ispred svog tijela i loptu vidi tek u nekoliko centimetara udaljenost od skoka prethodnog igrača. Puno puta smo čuli objašnjenje o namjeri ili ne namjeri igranja rukom. Niti ima namjere niti je mogao vidjeti tu loptu.

E da, jednako su svi krivi.