Nit je istina da Futacs nije šetao središtem grada nit je istina da je bio spreman. Istina je da je bio odličan s Kosom i Brancom. Prepoznao je krivog čovjeka kao napadača na sebe, a Kos i Branco su otišli. Nažalost, nije klub prepoznao kao svoj već pojedince. I to je ono što je dovelo do ovog sportskog raspada. Pojedinci su uzeli za pravo sebi da su veći od kluba. Nikad nisam pušio te priče o velikoj ljubavi, 95% ide za veću lovu odmah sutradan. Kao na primjer Erceg ili gomila igrača “završit ću karijeru u Hajduku”. Trebao bi reći u nastavku te rečenice “ako budem dovoljno dobar tada za Hajduk”.

Nastavak na ovu priču su Nižić i Caktaš u svom sukobu s Bjelanovićem. I normalno je da Hajduk niti ne može biti dobar. Naravno, to ne opravdava 1 pobjedu u 12 utakmica, i to protiv Istre. Niti bi se trebali zadovoljiti s onim da smo izgledali malo bolje protiv Slavena. Još bolje da nećeš izgledati “malo bolje” protiv kluba koji isto tako nema pobjedu do sada. Vjerojatno ćemo protiv Vrpača izgledati još malo bolje.

Zaključak je da me pustite s tom ljubavlju u profesionalizmu gdje primate najmanje 10.000 eura mjesečno. Mani me se osjećaja nego kliži i bacaj se na glavu za to. Niti jednog igrača nisam vidio da je rekao da neće uzeti plaću taj mjesec jer nije dobro odigrao. Gdje je tada ljubav? Tada je profesionalac. Ljubav se pokazuje na terenu, a sliku Kosa, Branca, Bjelanovića, Kopića ljubi u svoja 4 zida.

Isto vrijedi i za trenera, sportskog direktora i predsjednika. Korektan odnos s igračima DA, ljubav prema klubu DA ali profesionalnošću … i ništa više od toga jer na kraju se sve prelomi preko leđa kluba. Kluba koji izgubi sezonu radi takvih gluposti.