Ponos i sramota

Gledam malo sve te zastave po Splitu kojima se mladi pokriju za Ultru, ponosno pokazujući svoju državu. I baš je gušt vidit cili svit, sve te boje, u našem malom mistu. I dobar dio njih završi ispred malih i velikih ekrana gledajući svjetsko nogometno prvenstvo. Znate li koliki su to brojevi i koliko vrijedi ta reklama.

Za primjer, finale američkog nogometa gleda 110 milijuna gledatelja i 30 sekundi reklame vrijedi 5 milijuna dolara. Finale svjetskog nogometnog prvenstva gleda otprilike 700 milijuna stanovnima balote, a ostale utakmice u prosjeku 450 milijuna. Analogno tome recimo da 30 sekundi reklame košta 20 milijuna dolara.

A koliko vrijedi kad vaša država, zastupana putem nogometaša, bude na ekranu 90 ili 120 minuta. Pa nakon toga u svim vijestima ovog svijeta, najavama, analizama … Nema te turističke zajednice svijeta koja može platiti komadić takve reklame. Dobar dio ljudi nikad ne bi ni čuo za Hrvatsku da nije nogometa.

Stoga je velika šteta da su Modrić i Lovren zagadili taj prostor pomažući velikom vlasniku hrvatskog nogometa. Al dobro, da nije bilo Tatte, pitanje što bi bilo s njima i kolika bi bila njihova zarada. Tako da oni samo pomažu svom Tatti. Bahatost tog dvojca je bila vidljiva opet svim medijima na 2 incidenta na medijskim konferencijama. Modrića ne smiješ ništa pitati o tome, a Lovren zabranjuje i pitanje o lošoj partiji kontra Danske. Tko je novinar da to pita?! I to svi svjetski mediji isto prenesu. Istu tu “reklamu”. Tada oni ne brinu o slici Hrvatske, tada su bitni samo oni.

Prosječnog svjetskog gledatelja naravno da boli briga za takve stvari, a kako bi ga i bila briga kad nije ni našega briga. Ostali će zatvoriti oko ili oči radi višeg cilja. Zamislite reklamu da Hrvatska završi u finalu. I pomalo zavidim svima takvima. Oni imaju ono što smo mi imali nekad … slike i ponos iz Francuske 1998. ❤🇭🇷 Naš problem je što puno toga znamo. Sva ta prijetvorna lica koja su se u vrijeme krađa u hrvatskom nogometu smijala u lice. I nikad nisu ništa napravili, ovrnuti u plašt “mi smo samo sportaši”. Sportaši koji su znali i pomagali čovjeku koji je osuđen na 6 1/2 godina ili kojima i sada na tribini sjedi izvršni direktor Vrbanović s nepravomoćnih 3 godine.I koji nas sve poziva da zaboravimo sada to i navijamo za našu Hrvatsku iako bi bio pravi potez da on da ostavku radi naše Hrvatske.

I tako je oko svega … nemojmo sada pa ćemo kasnije svi zajedno kontra njih. I tako godinama, iz prvenstva u prvenstvo. Euforija se raspline, lopovluk nastavi svoje, igrači “rane” liječe na svojim jahtama, a obični građanin se vrati svojim problemima. Struja, voda, tv, porez, mala plaća …

A samo jednom je trebalo da ti sportaši kažu NE. I nikad nisu. Samo jednom je trebalo da javno istupe i kažu ajmo vratit pośtenje u hrvatski nogomet. I nikad nisu. Niti će.

Samo, tako je u svemu. Nije to samo nogomet. U državi u kojoj broj stanovnika i demografska slika pokazuje umirući narod još uvijek su glavne teme ustaše i partizani, a na izborima i nakon 28 godina isti imaju prevlast … i normalno da se nikad neće mijenjati kad im sjajno ide.

I to je to … ponosna država koja nestaje … iskoristili domoljublje za svoje ciljeve. A pacijent mrtav. Nestao u Njemačkoj i Irskoj. ❤

Nemam podatke kakva će gledanost tamo biti. A ova slika je slika otočića Galešnjak, otoka u obliku srca gdje su sinoć s bakljama pokuśali snimiti spot podrśke vatrenima. Uspjeli su ga zapaliti. Kako simbolično. 😂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s