Dvije zanimljive činjenice vezane uz finale, dokumentarac Modrić dijete s vukovima i porijeklo francuskih nogometaša. Degutantno i za svaku osudu je u kakvim se sve kontekstima koristi porijeklo francuskih nogometaša … Međutim, nešto drugo mi je bitno, poveznica ove dvije stvari. Odrastanje Modrića na padinama Velebita, trčeći kao divokoza između škrapama i francuskih nogometaša u kolonijama. Siromaštvo, okruženje priodne bitke za opstankom. Čuvanje koza od vukova. S 5 godina dijete ima 30% motoričke pripremljenosti odraslog čovjeka dok s 12 ima već 90%. Uz genetiku ovo je ključno razdoblje koje nas fizički određuje za cijeli život. Niti jedan trening kasnije ne može nadoknaditi nedostatak treninga tada. Posebno je bitan razvoj brzog i sporog mišićnog tkiva.

Posebno je za razvoj bitna igra. Nesputanost. Raznolikost. Okruženje. Rijetko koji današnji trening djece može zamjeniti svakodnevno skakanje po škrapama i izbjegavanje oštrih stijena, ravnotežu kod klizanja po žalu, snalaženje u prostoru, penjanje po planini, okretnost, koordinaciju … jedno je trening, a sasvim drugo način života. Tada se treba sjetiti i nekih davnih vremena, djece iz dalmatinske zagore, koji su u nogomet donosili isto to, brzinu, snagu, jakost … a sve iz onoga što su živjeli.

Kostelić je davno rekao: “Šta će meni sada vaši novci, meni su novci trebali kad su Ivica i Janica imali 7 godina, kad su spavali u karavanu i vježbali na snijegu jer da ih ja tada nisam vodio na trening, oni nikad ne bi imali šansu postati ovo danas.”

I zato, glupost je utuć novce u nacionalni stadion. Hrvatska mora napraviti desetak nacionalnih kampova s najboljim stručnjacima, simulirajući uvjete opstanka kroz igru … ali eto, tko sam ja da se Plenkoviću, Bandiću i Šukeru petljam u posao …

Što će jednom budućem Rebiću iz Imotskoga značiti nacionalni stadion … možda jednog dana samo kao simbol bespotrebno ulupanog novac koji je prokockao njegovu budućnost, a ostvario sebične mokre snove nekog političara za osobnim spomenikom …