Oliver je na posljednji počinak ispraćen kao prvak jer je prvak i bio. U svemu. Običan, veliki čovjek. Duhovit i jednostavan, bez filozofije, bez glume, sa svim manama čovika iz naroda. I zaštitni hrapavi glas mu je bio od duvana i noćarenja. I spokoj i mir su mu bili jednostavni, brod i more, ribe.

Teško da će Split ikad više nekoga ovako ispratiti spontano, prirodno, jer Split ne priznaje glumce, a prepoznaje ih vrlo lako. Nestaju jednostavni ljudi, sada popularnost beru neki naši i vaši. Neki čudni ljudi opterećeni trkom za slavom i novcima. Na ispraćaje će im se dolazit na poziv. A Oliver bi sve ove šta su došli pitao “a šta ste došli? … ja zvijezda? … ma dajte, ajte lipo doma”. Ljudi su danas opterećeni slavom i novcima. Svojim i tuđim. Silom hoće među zvijezde, a tamo ne mogu. Oliver je koračao lagano. Njemu je taj put bio prirodan, obična jednostavna stazica. Zacrtan u zvijezdama.

Oliver je bio svih nas.

Drugi su mu pisali sve te sjajne pjesme, sjajni umjetnici, ali nikad te pjesme ne bi bile sjajne da nije Olivera. Nikad. I danas slušam te klape. I lipo to zvuči. Ma nije Oliver. Nije Oliver. Nema tu hrapavost. Nemaju taj nesavršeno savršeni glas koji ti podigne svaku dlaku na tijelu.

To je mogao samo Oliver.

I zato mu vječna slava i hvala što nam je svima obogatio živote. Baš obogatio … a meni ostaje najdraži Nocturno, prva pjesma Fiamenga za njega, 1979.

Trio fantastikus: Oliver – Runjić – Fiamengo

Ne dam vjetru, ne dam nikom
da te prati, s tobom diše
da se kiti tvojom slikom
tjeram vjetar, tjeram kiše.

Svatko nosi svoje breme
i u srcu ljubav sklanja
pođi spati, već je vrijeme:
“Budi dobra, lijepo sanjaj.”

Ne dam vjetru da te dira
ne dam kiši da te kvasi
samo noć nek tiho svira
samo večer nek te krasi.

Sve će zvijezde s tobom leći
pune tajnih putovanja
prije sna ti moram reći:
“Budi dobra, lijepo sanjaj.”

Sve ti mogu noćas dati
sve što kriju obećanja
tiho biju noćni sati:
“Budi dobra, lijepo sanjaj.”